Biosistematska pripadnost
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 – životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 – hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 – kičmenjaci
Superclassis/Natklasa: Gnathostomata Gegenbaur, 1874 – čeljousti
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Subclassis/Potklasa: Lepidosauria Haeckel, 1866
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 – ljuskaši
Familia/Porodica: Lamprophiidae Fitzinger, 1843
Subfamilia/Potporodica: Psammophiinae Bonaparte, 1845
Genus/Rod: Malpolon Fitzinger, 1826
Species/Vrsta: Malpolon insignitus (Geoffroy Saint-Hilaire, 1827) - zmajur, crnostrik, malpolon
Sinonimi: Coluber insignitus Geoffroy Saint-Hilaire, 1827, Malpolon monspessulana insignitus Mertens & Mueller, 1928, Malpolon monspessulanus insignitus Esterbauer, 1985, Rhabdodon fuscus Fleischmann, 1831
Donedavno se mislilo da cijelu Europu naseljava jedna vrsta roda Malpolon i to Malpolon monspessulanus Hermann, 1804. Međutim, zahvaljujući novim istraživanjima, istočna podvrsta Malpolon monspessulanus insignitus je podignuta na nivo vrste - Malpolon insignitus. Unutar ove vrste su prepoznate i dvije podvrste: Malpolon insignitus insignitus i M. insignitus fuscus. Ove podvrste se razlikuju po broju krljušti duž srednje linije leđa - M. i. insignitus ima 19 (rijetko 17), dok M. i. fuscus ima 17. Lokalne bosanskohercegovačke populacije pripadaju podvrsti M. i. fuscus koja je prisutna na istočnoj obali Jadrana, južnom Balkanu, Maloj Aziji i sjeveru Iraka i Irana, dok je nominalna podvrsta prisutna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.
Rasprostranjenje
Ova široko rasprostranjena vrsta je prisutna u sjevernoj Africi, južnoj Europi, zapadnoj Aziji i Kavkazu. U sjevernoj Africi se prostire od Tunisa na zapadu, preko sjeverne Libije i Egipta. U južnoj Europi je nalazimo na Balkanskom poluotoku duž jadranske obale od Slovenije i Hrvatske do Albanije, istočne Makedonije, većine Grčke i na jugu Bugarske. Prisutna je i na Kipru, većini Turske, kavkaskoj regiji, zapadnom Iranu, Iraku i Saudijskoj Arabiji, te Siriji, Libanonu, Izraelu i Jordanu. U Bosni i Hercegovini je relativno česta vrsta, ali je slabo istražena. Možemo je naći u mediteranskom i submediteranskom dijelu naše zemlje, uglavnom na manjim nadmorskim visinama.
Opis vrste
Zmajur obično naraste do 1,7-2m, jako rijetko do 2,5m, a prosječna težina je oko 3kg. Ženke su znatno sitnije i narastu do 1,4m. Ovo je vitka, pokretna, ali i snažna zmija sa uskom, nejasno odvojenom, ali prepoznatljivom glavom: ima velike, istaknute okrugle oči sa izraženim "obrvama" - dva grebena iznad očiju koja nastaju spajanjem vrha pre- i supraokularne ljuspice - koje mu daju "opasan i strog" izgled. Krljušti nemaju greben već žlijeb. Osnovna boja tijela je siva, zelenkasta, maslinasto zelena, crvenkasto-smeđa, plavičasta ili gotovo crna. Adultne jedinke su obično uniformno obojene, rijetko mogu imati svijetle i/ili tamne mrlje nepravilnog oblika i rasporeda. Trbušna strana je najčešće žućkasta sa tamnim mrljama. Juvenilne jedinke su sivkaste do crvenkasto-smeđe sa dorzalnim svjetlijim, uskim i poprečnim prugama nepravilnog oblika, te redovima tamnih tačkica i bijelih linija na bokovima. Ventralna strana vrata može biti svijetlo žuta, ponekad sa crvenim ili smeđim mrljama. Ženke mogu zadržati obojenje juvenilaca, ali obojenje postaje više jednoobrazno.
Imaju nazalne žlijezde između nosnica i očiju čiji je sekret lipidne prirode kojim zmija premazuje tijelo i pravi tanki film na površini kože da bi, u suhom i toplom staništu koje preferira, sačuvala što više vode. Takođe, sekret služi i za obilježavanje teritorija.
Većinom je aktivna danju, ali za vrijeme vrelih dana izlazi tek u sumrak. Smatra se za najbržu zmiju Europe, ali se ta titula često dodjeljuje i šilcu (Platyceps najadum). Svoj plijen aktivno lovi zahvaljujući brzini, okretnosti i izvrsnom vidu, a ubija ga otrovom. Zmajur je, kao i crnokrpica, poluotrovnica i opistoglifna zmija*. Hrani se gušterima, pticama, malim sisarima, čak i kornjačama i velikim insektima, ali i drugim zmijama. U nekim ruralnim sredinama se zmajur nipošto ne ubija zbog toga što se vjeruje da štiti kuću od poskoka. Mužjaci se za vrijeme parenja ne hrane, već plijen daju ženki.
Kada se nađe u opasnosti uglavnom bježi, ali ako nema takvu mogućnost onda diže prednji dio tijela i jako glasno sikće, ponekad i po nekoliko minuta, zbog čega je i dobio narodni naziv. Ako se njime rukuje agresivan je i grize. Otrov nije opasan za ljude, ali ujed može biti neugodan. Javlja se crvenilo, manji otok, ukočenost, a ponekad i povišena tjelesna temperatura i bol. Međutim, ove posljedice ubrizgavanja otrova nestaju najčešće za par sati.
Stanište
Zmajur je izrazito termofilna vrsta pa ga najčešće možemo naći na toplim, osunčanim, suhim mediteranskim staništima, skoro uvijek sa nešto biljnog pokrova u kojem se skriva. Preferira otvorena kamena ili pjeskovita staništa s žbunastom vegetacijom, ali se isto tako može sresti na obradivim površinama, otvorenim šumama, čak i na slano-močvarnim i vegetacijom pješčanih dina kraj mora. Ponekad na rubovima vlažnih šuma i na obalama rijeka i navodnjavanoj zemlji, nerijetko čak i pliva.
Životni ciklus
Zmajur je aktivan od februara do novembra u većini areala, a brzo nakon brumacije nastupa i parenje u aprilu i maju. U tom periodu su mužjaci izrazito teritorijalni i sekretom iz nosnih žlijezdi obilježavaju teritoriju nakon pobjede nad suparnicima. U tom periodu se ne hrane, ali love - zmajur se udvara ženki tako što za nju lovi plijen. Ako ga ona prihvati, mužjak još neko vrijeme nastavlja s udvaranjem nakon čega slijedi parenje. Ovo je jedinstveno u svijetu zmija, dosad je zmajur jedina vrsta za koju se zna da se ovako udvara ženki. Nakon parenja ženka polaže 4-20 izduženih jaja u julu i augustu. Najčešće ih polaže ispod uvelog lišća, na vlažno tlo, u pukotinama drveća, kamenja, panjevima, brlozima glodara i sl. Mladi dugi 20-35cm se izliježu za oko dva mjeseca. Spolnu zrelost dostužu sa 3-5 godina. U divljini mogu živjeti do 25 godina.
Ugroženost i zaštita
Prema IUCN-u ima status najmanje zabrinjavajuće vrste (LC) zbog velikog areala i relativno brojne populacije. Ipak, u nekim područjima je pod velikim antropogenim pritiskom. Navedena je i u Appendixu III Bernske konvencije kao zaštićena vrsta. U Bosni i Hercegovini je ovo nedovoljno istražena vrsta. Nemamo dovoljno informacija o rasprostranjenosti i brojnosti zmajura u BiH da bi izvršili procjenu ugroženosti i nažalost možemo reći da spada u kategoriju DD tj. data deficient.
Autor teksta: Tina Anić
Literatura
