Biosistematska pripadnost i taksonomija
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 -životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 - hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 - kičmenjaci
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 - ljuskaši
Familia/Porodica: Lacertidae Oppel, 1811 - gušteri
Genus/Rod: Lacerta Linnaeus, 1758 - gušter
Species/Vrsta: Lacerta agilis Linnaeus, 1758 – sivi gušter
Filogeografska studija ove vrste na temelju mtDNA ukazala je na postojanje tri skupine populacija. Potrebne su daljnje studije kontaktnih područja da bi se procijenio taksonomski status ove tri linije.
Prepoznato je deset podvrsta: L. a. agilis, L. a. argus, L. a. chersonensis, L. a. bosnica, L. a. exigua, L. a. grusinica, L. a. brevicaudata, L. a. iorensis, L. a. boemica i L. a. tauridica.
Rasprostranjenost
U Bosni i Hercegovini se može pronaći u centralnim i sjevernim područjima te se ne očekuje u mediteranskom predjelu. Bosanskohercegovačke planinske populacije pripadaju podvrsti L. a. bosnica, a nizijske populacije na sjeveru podvrsti L. a. argus.
Opis vrste
Jedinke sivog guštera su zdepaste, imaju kratke noge i glavu i obično posjeduju tamnu liniju ili niz markacija duž sredine leđa koje su obično kompleksne i mogu biti prošarane tamnim mrljama, sa svijetlom centralnom linijom koja je obično isprekidana svijetlim tačkama. Mogući su, ali izuzetno rijetki primjerci koji na dorzalnoj strani tijela imaju neisprekidanu (smeđe)crvenu liniju (tzv. erythronotus tip obojenosti). Na sjeverozapadu Europe za oba spola karakteristične su mrlje u obliku oka (tamne mrlje s blijedim središtima) na bočnim i donjim stranama. Boja se razlikuje u njihovom europskom i ruskom arealu. Za L. agilis karakterističan je spolni dimorfizam. Mužjaci imaju zelene, žutozelene ili zelenkaste bokove vrlo intenzivno obojene tokom sezone parenja a neki mogu biti potpuno zeleni izuzev jednolične linije duž leđa. Ženke su sivosmeđe, rijetko sa zelenom i tamnom centralnom linijom koja je isprekidana. Neki primjerci oba spola imaju leđa potpuno smeđa ili crnkasta. Donja strana tijela je bjelkasta, zelenkasta ili žuta, često sa tamnim mrljama koje su kod mužjaka obično mnogobrojne. Mužjaci imaju finije mrlje od ženki, a bočni dijelovi postaju svijetlo zeleni u toku proljetnog perioda parenja, pa opet blijede u kasno ljeto. Muške odrasle jedinke mogu doseći ukupnu dužinu tijela od 19,3 cm, a ženke 18,5 cm. Rep je 1,3 do 1,7 puta duži od tijela.
Kod podvrste L. a. agilis i L. a. argus dorzalna pruga je tanka i isprekidana ili uopće ne postoji. Kod ove dvije podvrste samo su mužjaci obojeni zeleno u sezoni parenja, ali kod istočnih podvrsta (pretežno L. a. exigua), mužjaci mogu biti potpuno zeleni, čak i van sezone parenja.
Stanište
L. agilis se može naći na raznim staništima, uključujući livade, oranice, obalne dine, travnjake, stepske, subalpske i alpske livade, grmlje, živice, otvorene šume, alpska područja, tradicionalno obrađeno poljoprivredno zemljište i seoske vrtove. Ponekad se može naći i u pješčanim polupustinjskim predjelima.
Životni ciklus
Ženka može odlagati jednu ili dvije gomile sa oko 4-14 jaja godišnje. Period inkubacije traje 50 - 55 dana. Mlade jedinke prve generacije pojavljuju se u julu - augustu, a druge u septembru - oktobru.
Ugroženost i zaštita
Lacerta agilis navedena je kao vrsta najmanje zabrinutosti na Crvenoj listi ugroženih vrsta IUCN-a, s obzirom na vrlo široku rasprostranjenost, toleranciju na stepen promjene staništa u nekim dijelovima svoga raspona i zbog pretpostavljene velike populacije. Iako je primijetan pad pojedinih populacija, sveukupno je malo vjerovatno da će se one smanjivati dovoljno brzo (30% ili više) da bi se moglo uvrstiti u grupu ugroženijih na globalnom nivou. Međutim, brojne su subpopulacije ugrožene.
Vrsta je navedena je u Appendixu II Bernske konvencije i Annexu IV Direktive o staništima i vrstama Europske unije. U većini zemalja gdje je zastupljena, zaštićena je nacionalnim legislativama (cijela EU). Prisutna je u velikom broju zaštićenih područja.
Ovoj vrsti prijeti gubitak staništa usljed urbanizacije, prelaska na intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, razvoj obalnog i alpskog turizma i gubitak tradicionalnih šumskih praksi i neodrživo upravljanje. Mnogo se životinja strada na cestama. U urbanim sredinama, prijetnja su im mačke kao predatori.
Prema Crvenoj listi faune FBiH, navedena je kao vrsta najmanje zabrinutosti (LC-“Least Concern”).
Autor teksta: Emina Sarač-Mehić, Msc
Literatura