Biosistematska pripadnost
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 – životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 – hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 – kičmenjaci
Superclassis/Natklasa: Gnathostomata Gegenbaur, 1874 – čeljousti
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Subclassis/Potklasa: Lepidosauria Haeckel, 1866
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 – ljuskaši
Familia/Porodica: Viperidae Oppel, 1811 – ljutice
Subfamilia/Potporodica: Viperinae Oppel, 1811
Genus/Rod: Vipera Laurenti, 1768 – prave ljutice
Species/Vrsta: Vipera ursinii Bonaparte, 1835 – šargan, (planinski) žutokrug, mali (balkanski) šargan, Orsinijeva ljutica
Sinonimi: Pelias ursinii Bonaparte, 1835, Pelias renardi Christoph, 1861, Vipera renardi — Boulenger, 1893, Vipera macrops Méhely, 1911, Coluber ursinoides Nikolsky, 1927
Taksonomija Vipera ursinii kompleksa zbog visokog genetičkog diverziteta i malih izolovanih populacija još uvijek nije potpuno razjašnjena, pa tako i broj podvrsta varira od autora do autora. Neki autori vjeruju da ih ima čak i 9. Međutim, uglavnom se danas priznaju četiri: Vipera ursinii ursinii (Bonaparte, 1835), Vipera ursinii macrops Méhelÿ, 1911, Vipera ursinii moldavica Nilson, Andrén & Joger, 1993 i Vipera ursinii rakosiensis Méhely, 1893. Vipera ursinii graeca Nilson & Andrén, 1988 i Vipera ursinii renardi Christoph, 1861 se u recentnoj literaturi smatraju odvojenim vrstama (V. graeca i V. renardi). Bosanskohercegovačke populacije pripadaju podvrsti Vipera ursinii macrops Mehely, 1911 i ovo je ujedno i Balkanski endem koji naseljava planinske livade Dinarida i Šarsko-Pindskog gorja. Čak i unutar ove podvrste postoje značajne genetičke razlike između populacija istočno i zapadno od Neretve što samo potvrđuje neophodnost dodatnih molekularnih istraživanja.
Mogu se zamijeniti sa šarkom od koje se razlikuju po tome što su manji, imaju užu glavu sa zašiljenim vrhom i kraćom "njuškom" i razlici u krljuštima na glavi - kod šargana gornja preokularna krljušt dodiruje nazalnu krljušt, dok kod šarke to nije slučaj. Ipak ovaj posljednji karakter nije uvijek pouzdan jer postoje iznimke.
Rasprostranjenje
Šargan je jedna od najugroženijih zmija u Europi. To je takson s reliktnom, postglacijalnom distribucijom i nalazimo ga u fragmentisanim i populacijama sa ograničenim arealom od jugoistočne Francuskoj, preko centralnih Apenina, zapadne i centralne Mađarske, sjeverne i južne Hrvatske, centralne i južne Bosne i Hercegovine, Crne Gore, juga Srbije, sjeverne Albaniji, sjeverozapadne Makedonije, zapadne Grčke i centralne i istoče Rumunjska. Smatra se izumrlom u Austriji i Bugarskoj, a blizu je izumiranja u Mađarskoj i Moldaviji. Javlja se do oko 2700m nadmorske visine.
U Bosni i Hercegovini je rijetka vrsta koja je vezana za planinske livade u submediteranskom dijelu zemlje.
Opis vrste
Odrasli su obično ispod 50 cm, vrlo rijetko iznad 60, ženke su veće nego mužjaci. To je čini najmanjom europskom otrovnicom. Mala, debela zmija uske glave, često ima mrki izgled. Glava je jasno odvojena od ostatka tijela, a kao i kod ostalih ljutica, tijelo je zdepasto sa kratkim repom i zjenice vertikalne. Na gornjoj strani glave ima tamnu uzorak u obliku slova “V”, a od oka do vrata se proteže tamna pruga koja se nastavlja u pjege duž bočne strane tijela. Leđne ljuske u presjeku izgledaju poput talasa, imaju izraženiji greben i često su kratke pa se vidi tamna koža ispod. Te odrednice daju grubu teksturu šarganu. Obično je sivkast, blijedo smeđ ili žućkast sa tamnom cik-cak šarom na leđima koja je obično obrubljena crnom bojom i može ponekad biti razlomljena u pjege. S obzirom da je žućkast i obično skupčan u krug od toga potiče jedan od narodnih naziva – planinski žutokrug. Bokovi su obično tamni. Trbuh može biti crnkast, bjelkast ili tamno sivi, čak roskast, sa ili bez pjega. Donja strana repa je ponekad tamna ili sa žutim uzorkom. Kod ove vrste su mogući melanističi oblici. Između mužjaka i ženki postoji spolni dimorfizam vidljiv u veličini i obojenju te dužini repa. Ženke su veće od mužjaka, ali svejedno vrlo rijetko dosežu dužinu preko 55cm. Mužjaci su uglavnom svijetlosivi s izraženijom cik-cak šarom (oštri rubovi) i nešto dužim repom, dok su ženke uglavnom žućkaste s nešto manje izraženom cik-cak šarom (blagi rubovi) i kraćim repom. Mužjaci imaju i veći broj podrepnih ljusaka od ženki. Mužjaci imaju tamnije obojen trbuh od ženki.
Diuralna je životinja (aktivna danju) koja se brzo zagrije sunčanjem na dijelovima staništa južne ekspozicije, vrlo su oprezne i zbog svog ponašanja ih je teško uočiti. Mjesta na kojima se sunčaju su obično u blizini grmova ili busenova trava koje koriste kao sklonište, a i veliki dio vremena hranu traže pod vegetacijom. Planinski žutokrug ima manji životni prostor (“homerange“), a procjenjuje se na 100 kvadratnih metara. Uglavnom se hrani paucima i kukcima, naročito na Balkanu gdje se oslanja na pripadnike reda Orthoptera (skakavci, zrikavci) koji su osjetljivi na zagađenje pa se mogu koristiti kao bioindikatori kvalitete staništa. Adulti se mogu hraniti i gušterima i malim sisarima koje gutaju žive. S obzirom na ishranu, otrov ne služe da plijen usmrte nego da ga lakše provare.
Sam otrov nije naročito jak - najslabiji je od svih otrova europskih ljutica. Za ljude ne predstavlja opasnost, ali ipak može uzrokovati neugodne simptome poput manjeg otoka i upale koji brzo prolaze. Dosad nisu zabilježeni smrtni slučajevi. Prva reakcija u susretu sa opasnošću je možda i neočekivana od ovako male zmije - često zauzima odbrambeni položaj u obliku slova "S", glasno skiće, grize i generalno je nervozna. Međutim, vrlo brzo se smiruje, ima blag i miran temperament u poređenju s drugim ljuticama i može se rukovati s njom.
Stanište
Prvenstveno je povezan s otvorenim livadama i obroncima. Neke podvrste su vezane za planinske predjele, dok se nizinske podvrste nalaze u stepskim, suhim ili vlažnim livadama. Na Balkanu je šargan je planinski faunistiĉki element koji naseljava izolirane planinske livade na oko 1.000-2.700 m n. v., gdje uglavnom nalazi svoj osnovni plijen: skakavce, zrikavce i druge insekte. Živi na brdima sa dobrom drenažom, nešto vegetacije, ali češće na visokim često suhim, livadama sa mikrohabitatima bogatim vegetacijom.
Životni ciklus
Zimi hibernira po zemljom, u brlozima sisara, ispod kamenja ili korijena drveća. Nakon otapanja snijega se bude i vrlo brzo počinje sezona parenja. Mužjaci se bude prije ženki i odmah idu u potragu sa dobrim teritorijem za koji se bore sa drugim mužjacima. Ženke se bude u aprilu i maju kada počinje parenje. Ženke se pare svake dvije godine i 2-8 mladunaca legu krajem ljeta. Što je ženka veća i starija nosi veći broj mladih. Mladunci se rađaju dugi 12-15cm i odmah su sposobni za samostalan život jer se razvoj odvija u majci što ih čini (ovi)viviparnim životinjama. To je slučaj sa svim ljuticama po čemu su i dobile latinsko ime Vipera. Mladi postaju spolno zreli tokom svoje treće ili četvrte godine života.
Ugroženost i zaštita
Nalazi se na Annexu II i IV Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore EU (Direktiva o staništima), na Annexu II Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa te Appendixu I Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES). Prema IUCN-u ima status ranjive (VU) vrste jer zauzima prostor manji od 2000km², sa fragmentisanim populacijama koje su u opadanju. U Bosni i Hercegovini nažalost ima status ugrožene (EN) vrste. Vrsta je ugrožena prirodnim sukcesijama livadskih u šumske ekosisteme, planinskim turizmom, intenzivnim (netradicionalnim) ispašama i požarima. Pored navedenog, šargan je najmanja otrovnica i adaptivno je inferiorna u odnosu na poskoka i šarku čime se, kroz prirodnu selekciju, smanjuje broj individua u lokalnim populacijama.
Autor teksta: Tina Anić
Literatura
