Biosistematska pripadnost i taksonomija
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 -životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 - hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 - kičmenjaci
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 - ljuskaši
Familia/Porodica: Scincidae Gray, 1825 – kratkonogi gušteri
Genus/Rod: Ablepharus Lichtenstein, 1823 – zmijooki gušteri
Species/Vrsta: Ablepharus kitaibelii Bibron & Bory de Saint-Vincent, 1833 – ivanjski rovaš/kratkonogi gušter
Schmidtler (1997.) podigao je podvrste A. k. budaki, A. k. chernovi i A. k. rueppellii do statusa punih vrsta, ograničavajući na taj način Ablepharus kitaibelii na jugoistok Europe, zapadnu i centralnu Tursku. Međutim, trenutno se vrši recenzija taksonomije ove vrste.
Ljubisvljević i sar. (2002) ispitivali su geografske razlike u dijelovima Balkanskog poluotoka. Poulakakis i sar. (2005) pokazali su da A. kitaibelii nije monofiletski i da su populacije skupine ostrva Kastelorizo (Grčka, kraj ličke obale na jugozapadu Turske) posebno izdvajaju i zaslužuju specifičan status. Preostale populacije A. kitaibelii sastoje se od dvije klade, od kojih jedna obuhvata kontinentalnu Grčku i zapadne Egejske (Ciklade i Kithiru) i Jonske (Leukada) otoke, a druga obuhvata populaciju koja naseljava istočne Egejske otoke (bez Krita) i Tursku.
Rasprostranjenost
Ova vrsta seže od južne Slovačke i Mađarske, preko većeg dijela Srbije, najistočnijih dijelova kontinentalne Hrvatske (i novootkrivene na planini Papuk u centralnom dijelu Hrvatske), južne Rumunije, Bugarske, Makedonije, Albanija (nizinska područja), Grčka (uključujući mnoge jonske i egejske otoke) i Turska (zapadna i centralna). Populacije ove vrste u Mađarskoj i južnoj Slovačkoj vrlo su fragmentirane. Nalazi s Cipra odnose se na Ablepharus budaki. Nalazi se do 2.000 m nadmorske visine (u Turskoj).
Postoji samo jedan nalaz iz istočne Bosne i Hercegovine, kod Ustikoline (Zimić i sar., 2018).
Opis vrste
A. kitaibelii naraste do 15 cm u ukupnoj dužini (uključujući i rep), a dužina bez repa im je do 4,5 cm. Očni kapci su im nepomični, pa ne zatvaraju oko čak ni kada bude dotaknuto, što ih razlikuje od drugih guštera na ovom području. Ženke su krupnije od mužjaka. Vitak, mali i vrlo sjajan gušter sa relativno debelim repom, veoma kratkim nogama i malom glavom sa dugim jezikom. Bakreno je smeđe do sjajne maslinasto-zelene boje, sa tamnijim bočnim stranama. Zadnji dio tijela može imati svijetle ili tamnije pjege obično poredane u redove, koje često formiraju pruge. Mužjaci obično tamniji od ženki.
Stanište
Naseljava suha područja, uključujući obronke južne ekspozicije, livade, šikare i čistine u šumi. Obično se nalazi u blizini prizemnog pokrivača poput lišća, mrtvog drveća, kamenja, grmlja i druge vegetacije. U divljini, gdje su plijen, žive oko dvije i po godine.
Životni ciklus
A. kitaibelii je oviparna vrsta. Po postizanju reproduktivne zrelosti, ženka odlaže gomile od dva do četiri jaja koja se izlijegu za najmanje devet sedmica. Mlade jedinke su obično oko 3,5 cm. Potrebno je oko dvije godine da bi postigli reproduktivnu zrelost.
Ugroženost i zaštita
Na IUCN-ovoj Crvenoj listi ugroženih vrsta, A. kitaibelii je u kategoriji najmanje zabrinjavajućih (LC-Least Concern). Općenito, nema većih prijetnji za ovu vrstu. Na području Evrope, vrsta je ugrožena pošumljavanjem, krčenjem šuma i pretvaranjem pogodnog staništa u poljoprivrednu, šumarsku ili industrijsku upotrebu.
Ova vrsta je navedena u Annex-u II Bernske konvencije i u Annex-u IV Direktive o staništima (Habitat direktive) Europske unije. Javlja se u velikom broju zaštićenih područja. Potrebne su daljnje taksonomske studije za brojne populacije ove vrste.
Za područje Bosne i Hercegovine ima status DD-nedovoljan broj podataka za procjenu, sa sumnjom da je ugrožena vrsta. Zabilježen je u ilegalnoj trgovini na području BiH (Sarač-Mehić & Zimić, 2018).
Autor teksta: Emina Sarač-Mehić, Msc
Literatura
