Biosistematska pripadnost
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 – životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 – hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 – kičmenjaci
Superclassis/Natklasa: Gnathostomata Gegenbaur, 1874 – čeljousti
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Subclassis/Potklasa: Lepidosauria Haeckel, 1866
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 – ljuskaši
Familia/Porodica: Natricidae Bonaparte, 1840 – vodene zmije
Subfamilia/Potporodica: Natricinae Bonaparte, 1840
Genus/Rod: Natrix Laurenti, 1768
Species/Vrsta: Natrix natrix (Linnaeus, 1758) – bjelouška
Sinonimi: Coluber natrix Linnaeus, 1758, Natrix vulgaris Laurenti, 1768, Tropidonotus natrix F. Boie, 1827, Natrix natrix Stejneger, 1907
Ova vrsta je jako varijabilna, kako inter- tako i intrapopulacijski. Prepoznate su sljedeće podvrste: N. n. calabra, N. n. cypriaca, N. n. fusca, N. n. gotlandica, N. n. natrix, N. n. persa, N. n. schweizeri, N. n. scutata i N. n. syriaca. Neke od podvrsta su podignute na nivo vrste - posljednja je Natrix natrix helvetica (sada Natrix helvetica), kojoj su kao podvrste pridružene neke bivše podvrste Natrix natrix. Navedene podvrste međusobno hibridiziraju, dok kompleks Natrix natrix hibridizira sa Natrix tesselata i Natrix helvetica.
Ovu vrstu najlakše prepoznajemo po bijelim/žućkastim oznakama u obliku polumjeseca na stražnjoj strani glave. Natrix natrix persa i N. n. natrix su podvrste koje možemo naći u BiH i najbrže iz razaznajemo po tome što je N. n. persa duža, ima tanke svijetle pruge duž dozolateralne strane tijela i boravi dalje od vodenih ekosistema, dok N. n. natrix boravi uz vodene ekosisteme, obično je manjih tjelesnih dimenzija i smeđkaste boje.
Rasprostranjenje
Bjelouška je široko rasprostranjena zmija u kontinentalnoj Europi, od središnje Skandinavije do juga Italije. Nema je samo u Irskoj, Škotskoj, sjevernoj Skandinaviji, jugoistočnoj Španiji, Balearskim ostrvima i Kreti. Zbog promjene u sistematizaciji vrste Natrix helvetica (prije Natrix natrix helvetica) koja je jedna od tri zmije prisutne u Engleskoj, za bjeloušku Natrix natrix možemo reći da je nema ni u Ujedinjenom Kraljevstvu. Što se tiče Azije, areal joj se proteže od europskog dijela Rusije istočno prema Kazahstanu, Turkmenistanu, Kini i Mongoliji. Prisutna je i na Kipru, većini Turske, Kavkazu, sjeverozapadnoj Siriji i sjevernom Iranu. Može se naći i u sjevernoj Africi gdje se javlja na izolovanim lokalitetima u Maroku, sjevernom Alžiru i sjevernom Tunisu. Generalno je ova zmija jako česta sa velikim populacijama u većini areala, dok su jedino otočne populacije i neke izolovane populacije lokalizovane i ugrožene.
U Bosni i Hercegovini je uobičajena i često viđena vrsta, a može se naći na cijeloj teritoriji u blizini vodenih ekosistema.
Opis vrste
Gornja granica za dužinu bjelouški je oko 2m, iako su takvi primjerci dosta rijetki. Generalno narastu od 1-1,5m dužine, što ih čini srednjim do velikim zmijama. Prosječna težina je oko 2,5kg, s tim da su ženke mnogo deblje od mužjaka i mogu biti znatno duže. Glava je jasno odvojena od tijela koje je obično maslinasto zelene, smeđe ili sivkaste boje sa redom crnih tačkica duž leđa i po jednim redom na stranama tijela. Trbušna strana tijela je obično bijela ili žućkasta sa markantnim crnim pravougaonim obojenjem čiji je uzorak jedinstven za svaku individuu. Mnoge populacije imaju tamije ili melanistične jedinke, ova pojava je češća idući ka sjeveru. Na stražnjem dijelu glave se nalaze bijele ili žućkaste oznake u obliku polumjeseca prema kojima je ova vrsta dobila svoj narodni naziv – bjelouška. Supralabijalne ljuspice su svijetle obrubljene crnom bojom. Imaju 6-8 ovih ljuspica, a treća i četvrta dodiruju oko. Dorzalne krljušti su grebenaste i poredane u 19 redova duž srednje linije trupa. Oči sa okruglom zjenicom. Ekdiza* se odvija barem jednom u sezoni.
Bjelouške su neotrovne zmije, aktivni su lovci i gutaju živ plijen. U sezoni nakon parenja, bjelouške intenzivno love i u potrazi za hranom prelaze i po nekoliko stotina metara dnevno. U prvom redu se hrane vodozemcima (i to žabama iz roda Pelophylax), ali nerijetko jedu i ribe, male sisare, ptice i beskičmenjake. Njihov plijen je često znatno veći od njih tako da se poslije hranjenja slabo kreću. Tada se sunčaju i uz pomoć visoke temperature brže vare hranu. Potrebna su im svega 2-3 velika obroka po sezoni. Takođe su i neagresivne, mogu siktati, ali vrlo rijetko grizu, a kao i većina zmija radije će pobjeći. Međutim, ako se osjeća ugroženom aktivira odbrambeni mehanizam koji se sastoji od prevrtanja na leđa i ispuštanja jako neugodnog mirisa iz kloake pri čemu joj se tijelo potpuno opusti tj. pretvara se da je mrtva. U tom procesu ponekad čak iz nosa i usta izbacuju krv.
Životni ciklus
Kako temperature rastu i proljeće se približava, i bjelouške postepeno izlaze iz brumacije tokom marta. Prvi se “bude” mužjaci i provode mnogo vremena sunčajući se u cilju dizanja tjelesne temperature i produkcije spermatozoida. Za oko dvije sedmice izlaze i ženke i parenje odmah počinje i traje u periodu od aprila do maja. Pare se u kolonijama gdje se daleko brojniji mužjaci udvaraju ženkama i međusobno se bore. Formiraju klupko u kojem može biti jako veliki broj mužjaka oko jedne ženke. Ženke se obično pare jednom po sezoni i polažu 8-40 jaja od juna do jula, a prvi mladi se izvaljuju nakon 10-ak sedmica. Krupnije ženke polažu veći broj jaja. Jaja traže visoku temperaturu i mnogo vlažnosti, tako da ženke prelaze i po nekoliko kilometara za pogodno mjesto za polaganje jaja: mjesta sa trulom vegetacijom, pijesak, rupe među kamenjem, brlozi glodara. Mladi su dugi oko 14-22cm i potpuno su nezavisni. Mužjaci postaju spolno zreli sa oko 3 godine (kada dostignu cca. 40cm), a ženke sa oko 5 godina (dužina cca. 60cm).
Ugroženost i zaštita
Ova vrsta se nalazi na Annexu III Bernske konvencije. Iako je u nekim državama ugrožena vrsta, na europskom nivou ima status najmanje zabrinjavajuće (LC) vrste. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu.
Zanimljivosti
Jedan od osnovnih karaktera na koje se pozivamo prilikom razlikovanja bh. otrovnica i neotrovnica jeste trouglasti oblik glave kod otrovnih zmija. Zanimljivo je za bjeloušku, kao i sve druge vodene zmije od kojih u Bosni i Hercegovini nalazimo još ribaricu (Natrix tessellata), da prilikom odbrane mogu dići prednji dio tijela, spljoštiti i raširiti glavu tako da ona izgleda trouglasto. Ovo je ponašanje karakteristično za kobre, pa su se naučnici pitali odakle potiče to ponašanje i da li tu postoji neka veza, jer se areali ove dvije vrste jedva preklapaju na nekolicini mjesta. Pretpostavlja se da je ovo imitacija odbrambenog ponašanja izumrle staroeuropske kobre Naja romani koja je živjela u velikom dijelu Europe, tako da su se areali ove dvije vrste preklapali.
U mnogim mitologijama je ovo zmija koja se opisuje u pozitivnom svjetlu. Čak i u našim krajevima postoje narodne priče da ovoj zmiji treba ostaviti posudicu s mlijekom pored kućnih vrata (iako zmije ne piju mlijeko!) da zna da je tu dobrodošla, jer se vjeruje da tjera otrovnice.
Autor teksta: Tina Anić
Literatura
