Rasprostranjenost
Za razliku od preostalih smeđih žaba (rod Rana) naše države, potočna žaba je jedini endem Balkanskog poluotoka te naseljava Grčku (i Peloponez), Bugarsku, Makedoniju, Albaniju, Srbiju, Crnu Goru i seže sve do BiH. Iako se dugo vjerovalo da naseljava i Apeninski poluotok, genetička istraživanja su dokazala da to područje ipak naseljava druga vrsta: italijanska potočna žaba – Rana italica Dubois, 1985 koja ima čak zasebnu, evolutivnu liniju u odnosu na monotipsku liniju R. graeca.
Potočna žaba je česta i uobičajena vrsta na području bosanskohercegovačkih Dinarida, odnosno tipični faunistički element brdsko-planinskih tekućica.
Opis vrste
Jedinke ove vrste mogu narasti i do 10 cm veličine. Boja leđa i bokova je varijebilna i mogu je mijenjati u zavisnosti od pozadine. Stomak je obično bijel, žut, sa karakterističnim smeđim pjegama na vratu sa često izraženom centralnom linijom.
Stanište
Potočne žabe u pravilu žive u brzim i hladnim planinskim potocima i rječicama sa kamenitim dnom na nadmorskim visinama i do 2.000 m n.v. Životinje su aktivne cijelog dana, veoma su brze i plašljive. Ponekad je nalazimo u šumama, kultiviranim područjima i vrtovima u blizini tekućih vodenih ekosistema. Aktivna i danju i noću i često ostaje u blizini tekućica.
Ugroženost i zaštita
Glede globalnog statusa ugroženosti, vrsta se smatra najmanje zabrinjavajućom (LC) s obzirom na relativno široki i kontinuirani areal. Izlistana je na aneksu IV EU habitat direktive i dodatku III Bernske konvencije te je zaštićena nacionalnim legislativama u velikom broju bivših Jugoslovenskih zemalja što nije slučaj za Bosnu i
Hercegovinu. Vrsta se u BiH pojavljuje u većem broju zaštićenih područja (npr. Bijambare, Vrelo Bosne, Tajan, Nacionalni parkovi Sutjeska i Kozara).
Potočna žaba u BiH je ugrožena zbog nekontrolisanog razvoja hidroenergetskih zahvata na potocima i rijekama (http://balkanrivers.net/en/map), čime dolazi do degradacije njenog staništa. Izgradnjom hidroenergetskih objekata dolazi do regulacije obala vodotoka, homogenizacije dna, uklanjanja priobalne vegetacije i unosa stranih vrsta riba. Do degradacije staništa dolazi i izgradnjom akumulacijskih jezera jer dolazi do promjene u temperaturi vode (zagrijavanje), protočnosti i opskrbljenosti kisikom. S vremenom u takvim staništima dolazi i do eutrofikacije i razvoja limnofilnih vrsta flore i faune. Takvi uvijeti pogodni su za razvoj stranih invazivnih vrsta riba koje predstavljaju prijetnju za punoglavce, ali i za odrasle potočne žabe. Smanjenje i nestanak potočne žabe već je primjećen na takvim lokalitetima na rijekama Miljacka, Vrbas, Bosna, Ugar i Neretva.
Literatura
