Biosistematska pripadnost
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 – životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 – hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 – kičmenjaci
Superclassis/Natklasa: Gnathostomata Gegenbaur, 1874 – čeljousti
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Subclassis/Potklasa: Lepidosauria Haeckel, 1866
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 – ljuskaši
Familia/Porodica: Viperidae Oppel, 1811 – ljutice
Subfamilia/Potporodica: Viperinae Oppel, 1811
Genus/Rod: Vipera Laurenti, 1768 – prave ljutice
Species/Vrsta: Vipera berus (Linnaeus, 1758) - šarka, bosanski šargan, riđovka
Neki sinonimi: Coluber berus Linnaeus, 1758, Vipera communis, Leach, 1817, Vipera torva Lenz, 1832, Berus vulgaris Swainson, 1839, Pelias dorsalis Gray, 1842
Opisano je nekoliko podvrsta šarke, a neke od njih imaju neriješen taksonomski status. Vipera berus berus je podvrsta koja zauzima većinu areala ove vrste, V. b. bosniensis naseljava Balkan, V. b. sachalinensis nalazimo u Rusiji i Baltiku, te V. (b.) nikolskii koja se ponekad navodi kao odvojena vrsta i naseljava istočnu Europu. Tokom evolucije su populacije u italijanskim Alpama, graničnom području Švicarske i Italije, sjeverne Slovenije i većine Austrije prve možete divergirati od drugih populacije i pokazuju značajne razlike u odnosu na V. b. berus. Prema mnogim autorima bi ove populacije trebale biti odvojene u novu podvrstu. S druge strane, prema nekim autorima povrste V. b. bosniensis i V. b. sachalinensis trebaju imati status odvojene vrste. Bosanskohercegovačke populacije pripadaju podvrsti Vipera berus bosniensis (Boettger, 1889).
Rasprostranjenje
Šarka je najraširenija terestrična zmija. Nalazimo je u većini sjeverne Europe, u Velikoj Britaniji, zapadnoj i centralnoj Europi i na Balkanu gdje su populacije uglavnom, ali ne i uvijek, ogranišene na više nadmorske visine. Nema je na jugu Francuske i Pirinejskom polustrvu. U Aziji se prostire daleko preko Rusije, sjevernog Kazahstana, Kine, Mongolije, Sjeverne Koreje pa do Sakhalina - otoka na krajnjem istoku Rusije. Šarke su zmije koje možemo naći čak i unutar Sjevernog polarnog kruga i po tome je jedinstvena. U Bosni i Hercegovini ih uglavnom nalazimo na visokim planinama, ali postoji nekoliko fragmentiranih i ugroženih nizijskih populacija u Posavini.
Opis vrste
Šarke su zmije sa debljim tijelom, mase od 50 do 180g. Obično narastu do 65cm, rijetko do 80cm. Maksimalne dužine variraju od regiona do regiona, a najduži primjerci (preko 90cm) se uglavnom bilježe u Skandinaviji. Ženke su krupnije od mužjaka. Imaju spljoštenu njušku (ravnu, uglavnom nije uzdignuta). Većina šarki ima jasnu cik-cak liniju na leđima, te je obično bez blijede centralne linije (kao kod nekih drugih sličnih ljutica). U rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova, isprekidana, blijeda ili čak je nema. Obično ima dvije tamne pruge u obliku slova V na glavi i tamne pruge sa obje strane glave koje se protežu od oka do vrata i nastavljaju se u red tačkica po bokovima. Supralabijalne krljušti su bijele. Nosnice su velike i na sredini nazalne krljušti. Temeljna boja tijela varira: mužjaci su vrlo kontrastno obojeni (naročito u proljeće), u pravilu bjelkasti ili blijedo sivi sa intenzivnim crnim uzorcima. Ženke su smeđkaste ili crvenkaste sa tamnim uzorcima. Postoje i druge kombinacije boja (sivo-smeđa) i mogući su potpuno crni (melanistični) oblici. U hladnim područjima 50% populacije može biti melanistično, a u planinskim populacija BiH je omjer otprilike 1:4. Ovi oblici se tretiraju kao forme prester. Mladi su često crvenkasti. Trbuh je siv, sivo-smeđ, crn, nekad sa bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narandžast ili crven odozdo. Duž sredine tijela imaju 21 red grebenastih krljušti.
Većinom aktivna danju, naročito na sjeveru. Idući prema jugu može biti aktivna u sumrak ili čak tokom noći za vrijeme vrelih ljetnih dana. Uglavnom je terestrična vrsta koja živi pri tlu, ali se rijetko penje na grmlje i niže drveće u potrazi za plijenom ili dobrim mjestom za sunčanje. Hrane se malim sisarima, pticama i gušterima, ponekad glistama i vodozemcima. Juvenilne šarke se hrane mladim sisarima, malim gušterima, žabama, paucima i crvima. Kada narastu do cca 30cm ishrana počinje ličiti na onu kod adulta.
Uglavnom nisi agresivne, pretežno su dosta mirne i grizu samo u krajnjoj nuždi. Ljude uglavnom ugrize ako se na nju stane ili ako ih se pokuša uhvatiti. Nakon prvog znaka opasnosti bježi, ali se na isto mjesto vraća kada opasnost prođe. Ponekad upozoravaju glasnim siktanjem i to u prvom redu rade gravidne ženke. Dižu prednji dio tijela i savijaju ga u obliku slova S u pripremi za napad. Otrov je citotoksičan i jako potentan – uzrokuje lokalno oticanje, krvarenje i nekrozu kod plijena. Po čovjeka obično nema ozbiljnije posljedice, osim u slučaju jake alergijske reakcije tj. anafilaktičkog šoka kada se javlja mučnina, povraćanje, dijareja, znojenje, groznica, oticanje lica, grla, gušenje i rijetko smrt. Kod velike većine ljudi se javljaju lokalni simptomi – oticanje, bol, trnci, osjetljivost mjesta ugriza, upala i crvenilo. Ponekad šire područje ugiza otiče i pomodri, ali simptomi prolaze za najviše 24h. Nekroza kod ljudi se uglavnom ne javlja. Ujedi su rijetki, a komplikacije još rjeđe. Ipak, ako se ujed desi, treba se svakako obratiti doktoru.
Stanište
Susreće se na vrlo raznolikim tipovima staništa, naročito na sjeveru rasprostranjenosti, za koje je zajedničko to da obično imaju malo veću vlažnost. Nalazimo je blizu bara, na ravnicama, i otvorenim šumama, rubovima polja, živicama, blizu puteva, vodenih tijela, kultiviranih površina, ograda, bašti i kuća. Na jugu se češće susreće na planinskim područjima, uključujući planinske livade do 3000m nadmorske visine. U pravilu nerado dijeli stanište sa poskokom. Kompleksnost staništa je jako bitna za šarku, da bi omogućilo i sunčanje, ali i sakrivanje zbog lova iz zasjede, hibernaciju, ali i zaštitu od predatora i ljudi.
Životni ciklus
Prilagođene su životu u hladnim predjelima i zimi hiberniraju. Na sjeveru areala čak i do 9 mjeseci godišnje. Tokom izrazito toplih zimskih dana se bude i izlaze na sunce. Oko 10% adulta i 30-40% juvelinih šarki umre tokom hibernacije. Nekoliko sedmica nakon hibernacije dolazi parenje (april-maj). Ženke se uglavnom pare jednom u dvije ili tri godine. Mužjaci mogu danima pratiti ženku pomoću mirisa. Više mužjaka može pratiti jednu ženku, pa se nerijetko bore sa konkurentskim mužjacima tako što okomito podižu prednji dio tijela i pokušavaju oboriti suparnika. Ovo traje sve dok jedan od njih ne iscrpi svu snagu i odustane. Udvaranje ženki teče tako što se mužjak omotava oko ženke, paluca jezikom i trza repom i traje oko 2 sata. Mužjak i ženka ostaju zajedno 1-2 dana i pare se nekoliko puta. Ženke se ponekad pare sa više mužjaka u jednoj sezoni.
Za razliku od većine zmija koje polažu jaja, ljutice oplođena jaja nose u stomaku, a mladunce rađaju žive obavijene tankom opnom koju odmah po rođenju probijaju. Po tome je rod Vipera dobio svoje latinsko ime - vivus (živo) + pario (rađati). Krajem ljeta rađaju 3-20 mladunaca dugih oko 20cm koji su odmah sposobni da se brinu o sebi. Prvo presvlačenje se dešava već nakon 2 dana. Iako šarke ne brinu o potomstvu, mladunci često ostaju u blizini majke prvih nekoliko dana.
Ugroženost i zaštita
Ova vrsta je navedena u Annexu III Bernske konvencije. Na globalnom nivou prema IUCN-u ima status najmanje zabrinjavajuće (LC) vrste, a isto važi i za Bosnu i Hercegovinu - relativno je česta i široko rasprostranjena.
Autor teksta: Tina Anić
Literatura
