Biosistematska pripadnost
Regnum/Carstvo: Animalia Linnaeus, 1758 – životinje
Phylum/Filum: Chordata Haeckel, 1874 – hordati
Subphylum/Potfilum: Vertebrata Lamarck, 1801 – kičmenjaci
Superclassis/Natklasa: Gnathostomata Gegenbaur, 1874 – čeljousti
Classis/Klasa: Reptilia Laurenti, 1768 – gmizavci
Subclassis/Potklasa: Lepidosauria Haeckel, 1866
Ordo/Red: Squamata Oppel, 1811 – ljuskaši
Familia/Porodica: Viperidae Oppel, 1811 – ljutice
Subfamilia/Potporodica: Viperinae Oppel, 1811
Genus/Rod: Vipera Laurenti, 1768 – prave ljutice
Species/Vrsta: Vipera ammodytes (Linnaeus, 1758) – poskok
Neki sinonimi: Coluber ammodytes Linnaeus, 1758, Vipera illyrica Laurenti, 1768, Teleovipera ammodytes A. F. Reuss, 1927
U Europi su prepoznate tri podvrste: V. a. ammodytes, V. a. meridionalis i V. a. montadoni, dok su prethodno opisane podvrste V. a. ruffoi iz doline rijeke Adige u Italiji i V. a. gregorwallneri iz južne Austrije danas postavljene kao sinonimi nominalne podvrste, a podvrsta V. a. transcaucasiana je podignuta na nivo vrste (Vipera transcaucasiana). Vipera ammodytes ammodytes (sjeverna Albanija, veći dio bivše Jugoslavije osim Makedonije, jugoistočna Rumunija, jugoistočna Italija i južna Austrija) ima crvenkast vrh repa, najveća je podvrsta (149–156 ventralne krljušti); rostralna krljušt je široka. Vipera ammodytes meridionalis (od Soluna preko grčkog kopna i otoka) ima žuti ili zelenkasti rep, najmanja je podvrsta (135–143 ventralne krljušti), na na Cikladama je često kraća od 35 cm. Vipera ammodytes montandoni (sjeverna Grčka u Trakiji i Makedoniji, većina turske Trakije, Makedonija, južna Albanija, Bugarska i Rumunija) ima zelenkast repni vrh, 145–152 ventralne krljušti, a rostralna krljušt je izdužena.
Međutim, nedavna filogenetska istraživanja pokazuju ogromnu genetičku varijabilnost na Balkanu, s novopronađenim kladama u filogenetskom stablu koji se ne uklapaju u tradicionalne taksonomske podjele temeljene na morfološkim karakterima. Dodatna istraživanja u vezi s tim pitanjem mogu osvijetliti potpuno taksonomiju vrste.
Rasprostranjenje
Poskoka možemo naći idući istočno od južne Austrije i sjeveroistočne Italije prema Balkanu - preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Rumunije, Albanije, Makedonije, Bugarske i Grčke. U Turskoj je nalazimo zapadno of Bosfora (istočno je V. transcaucasiana). Naseljava staništa do 2,500 m nadmorske visine. U Bosni i Hercegovini je svuda prisutna, uobičajena i često viđena vrsta.
Opis vrste
Poskok je zdepasta i troma zmija koja može narasti preko 1m, iako su u prosjeku dugi 60-80cm. Tijelo je skladno građeno sa dobro razvijenom trouglastom glavom. Oči su sa vertikalnim zjenicama. Temeljna boja je različita kod mužjaka i ženki, što nazivamo spolnim dimorfizmom. Kod mužjaka glava ima nepravilne tamno smeđe, tamno sive ili crne oznake. Gusta, crna pruga ide od oka do iza ugla čeljusti. Jezik je obično crn, a iris ima zlatnu ili bakrenu boju. Mužjaci imaju karakterističnu tamnu mrlju ili oznaku u obliku slova "V" na stražnjoj strani glave koja se često povezuje s dorzalnim cik-cak uzorkom koji je taman i odudara od svjetlijeg tijela. Osnovna boja tijela kod mužjaka varira - uglavnom je sivkasta, ponekad žućkaste ili rozo-sive ili žućkasto smeđe boje. Dorzalni cik-cak uzorak je tamno siv ili crn, čiji je rub ponekad tamniji. Niz nejasnih, tamnih (povremeno svjetlo žutih) mrlja prolazi duž svake strane. Ženke takođe imaju cik-cak šaru na leđima, ali je ona obično smeđa, sa znatno slabijim kontrastom između boja. Osnovna boja tijela ženki je crvenkasta, smeđa, sivkasto smeđa, ciglasta ili bronzana. Uglavnom nemaju "V" mrlju na glavi, ali ova pojava je česta i kod mužjaka naročito V. a. ammodytes. Boja trbuha varira i može biti sivkasta, žućkasta ili rozikasta, ponekad sa tamnim mrljama. Rijetko može biti i tamna sa bijelim flekicama. Melanistične jedinke su dokumentovane, ali su rijetke. Juvenilne jedinke se izgledom ne razlikuju od adultnih. Tijelo je prekriveno malim, nepravilnim krljuštima koje su ili glatke ili blago grebenaste. Oko oka se nalazi 10-13 malih krljušti, a između oka i usta se nalaze dva reda krljušti. Supraokularne krljušti (iznad oka) su velike i posteriorno su izbačene. Nazalna krljušt je velika, rijetko podijeljena na dvije i odvojena od rostralne sa samo jednom nazorostralnom krljušti. Rostralna je šira nego što je duža. Tijelo je prekriveno izrazito grebenastim krljuštima koje su duž srednje linije tijela poredane u 21 ili 23 (rjeđe 25) redova. Analna krljušt je jedinstvena.
Najprepoznatljivija odlika poskoka je roščić na vrhu glave, iznad rostralne krljušti. Jedina je istočnoeuropska vrsta sa ovom osobinom. Sastoji se od 9-17 ljuspica koje su poredane u 2 poprečna reda. Obično je dug oko 5mm i mekan je. Kod različitih podvrsta je postavljen pod različitim uglovima. Tako kod podvrste koja je prisutna u BiH on stoji dijagonalno prema naprijed.
Aktivna je danju, ali populacije koje žive na manjim nadmorskim visinama mogu postati sumračne ili noćne životinje za vrijeme vrelih dana. Svoj plijen lovi iz zasjede, a strategija zavisi od veličine plijena. Ako je životinja mala onda je gutaju bez utroška otrova, ali ako je velika onda ispuste otrov prilikom ujeda, postokom plijen puštaju i prate čekajući da otrov djeluje. Uglavnom se hrane pticama, malim sisarima, gušterima ili drugim zmijama. Mladi poskoci jedu beskičmenjake, u prvom redu stonoge, iako postoje dokumentovani primjeri stonoge koja napada poskoka ili pojedene stonoge koja poskoka parališe i ubija "iznutra".
Iako ga bije loš glas, ova vrsta, kao i gotovo sve druge zmije, po prirodi nije agresivna i rijetko napada osim ako se nalazi u bezizlaznoj situaciji. Ako predosjeti opasnost nastoji da pobjegne, ali ako je iznenađena ostaje mirna i glasno sikće. Ovo je jedna od zmija koja se najlakše prilagođava životu u zatočeništvu.
Otrov
Poskok je najopasnija otrovnica Europe sa otrovom koji ima medicinski značaj. Otrovni zubi na prednjem dijelu vilice su šuplji, savijeni prema unutrašnjosti kada ih zmija ne koristi i povezani sa otrovnim žlijezdama. Mogu biti dugi i preko 1cm tako da poskok može ubrizgati otrov sve do mišića što otežava liječenje. Otrov ima proteolitičke i neurotoksične komponente i sadrži hemotoksine koji zgrušavaju krv. Posljedice ugriza su neugodne, a pod određenim uvjetima (dob, opće zdravlje, mjesto ugriza) može biti i opasno po život. Simptomi su bol, oticanje, promjena boje mjesta ugriza, trnci. U slučaju ugriza neophodno je odmah krenuti po pomoć i blagovremeno se najaviti doktorima radi brze reakcije. Ako ne dođe do trenutnog javljanja simptoma, moguće je da se radilo o suhom ugrizu i da zmija nije ispustila otrov - otrov je metabolički skup (zahtijeva energiju, nutrijente, vrijeme) i zmija ga često neće htjeti trošiti na nešto što nije potencijalni plijen.
Stanište
Iako je latinsko ("ammo"), pa i englesko ("sand viper") ime dobio po pijesku, takva staništa mu nisu omiljena. Ipak, poskok naseljava raznolika staništa, iako primarno preferira suha, kamenita staništa sa oskudnom vegetacijom. Međutim, ponaša se oportunistički pa ga možemo naći i na rubovima šuma, šibljacima, livadama, brežuljcima, suhozidima, blizu vode, ali i u blizini ljudskih naselja (vinogradi, voćnjaci, njive, ruševine, željezničke pruge, nasipi i sl.). U BiH je najčešća u hercegovačkom kamenjaru, ali se može naći gotovo svugdje.
Životni ciklus
Mužjaci se prvi bude iz brumacije na proljeće, presvlače se i kreću u podragu za ženkom. Parenje poskoka se odvija u proljeće, od aprila do maja. Mužjaci se udvaraju ženki borbenim plesom koji teče tako što mužjaci dižu prednji dio tijela, međusobno se isprepliću i obaraju. Sporiji i oslabljeni mužjak se povlači iz borbe, a pobjednik ima veće šanse za parenje sa ženkom. Rijetko borbe postaju agresivne i sa smrtnim ishodom. Pobjednik se zatim udvara ženki tako što paluca jezikom po njenom tijelu. Ženka počinje brzo mrdati repom kada je psremna za parenje, potom se mužjak omotava oko nje i približava svoju kloaku njenoj. Ovaj proces traje po nekoliko dana, nakon čega se poskoci odvajaju.
Poskoci su oviviviparne životinje - rađaju žive mlade koji odmah nakon što izađu iz majke probijaju tanku opnu ("jaje") u kojoj se rađaju. Po tome je rod Vipera dobio svoje latinsko ime - vivus (živo) + pario (rađati). Ženka je gravidna 100-120 dana i rađa 4 do 15 poskoka krajem augusta ili početkom septembra. Veličina legla zavisi od starosti i zdravlju ženke. Oni se bojom značajno ne razlikuju od odraslih poskoka, a veličina im je od 15-23cm prema Arnold & Ovenden (2002), iako ove dimenzije kao i veličine legla u literaturi znantno variraju. Poskok dostiže spolnu zrelost sa 4-5 godina života. Žive do 15 godina.
Ugroženost i zaštita
Ova vrsta je navedena u Appendixu II Bernske konvencije koji se odnosi na strogo zaštićene vrste Europe, a naveden je i u Annexu IV Habitat direktive EU. Prema IUCN-u ima status najmanje zabrinjavajuće vrste zbog širokog rasprostranjenja i velike populacije. Ovaj status ima i u Bosni i Hercegovini. Ipak, neke lokalne populacije su pod velikim pritiskom, naročito zbog ubijanja od strane ljudi i skupljanja otrova.
Zanimljivosti
Autor teksta: Tina Anić
Literatura
